Totalna sjebanost

Sve manje u meni ima emocija,
a sve više tuposti.
To je smrt za pjesnika,
a ovo je vrijeme gluposti.

Umorni ljudi izgubljenih duša
ne znaju kuda ih sutra vodi.
Sretan je onaj koga Bog pozove,
a nesretan koji se rodi.

Ovaj prvi se riješio briga svih,
a ovom drugom tek počinju one.
Ja tupo gledam u zid.
Polako se gasim. U meni pjesnik klone.

U piću nestaje san

Izgledam kao sjenka u mraku
koja se gubi u viru života
tražeći nešto što zove se cilj
a sve je samo katastrofa.

Riječi su samo isprazne fraze
koje izlaze iz naše nutrine
smisao svega ne nalazim nigdje
umor me lomi željan sam tišine.

I tako se gubi prokleta volja
nemam snage da započnem dan
samo je jedna istina prava
u piću nestaje san.

Nemaju mladi razlog za dalje
vrijednosti prave trunu u blatu
tumaraju tužno izgubljene glave
a vrijeme prolazi na životnom satu.

Gledam sa strane pijune bez muda
kako ih vuku face sa vrha
pa se zapitam što je s nama
koja je našeg života svrha?

Nema kruha od poštene šljake

Zašto u ovoj zemlji nema sreće?
Zašto više ne miriše ni cvijeće?
Svatko svakom samo podmeće.
Čemu to? Pitanje se nameće.

Mito je postalo normalna stvar.
Svatko traži kovertu na dar.
Vrijednosti čovjeka blijede u trenu.
Za čas počinješ ličiti na sjenu.

Ako probaš pošteno da radiš,
ne ide - umireš od gladi.

Ovdje nema kruha od poštene šljake
al´se uvijek nađe pinke za mudaše
koji mute dok gore šute
a mi mali glumimo bedake.

Zar ne kužite da je sve to blesava spika
koju forsiraju dva-tri freak-a
na čijim je knjižicama love ko´ dreka
a oko mozga naslage špeka.

Nemojte živjeti u nadi
jer ćete zbog toga umrijeti od gladi.
Vidite do kud su nas doveli ideali
otvorite oči, nije vrijeme da se budali.

Svima su sada vremene teška
ali ja sumnjam da je to greška.
Nekom je cilj bio to pravi
da se narod sa nogu zbaci.

Vrijeme bez mira i sreće

Ovo je vrijeme bez mira i sreće
U ovoj zemlji nitko ostati neće
Samo se laže da bit će bolje
U meni nestaje i to malo volje

Radi se jedna velika pljačka
A nama prodavaju u vreći mačka
Sve više ljudi ostaje bez šljake
Vrijeme je da prestanu srati kvake

Zar misle svi da sam toliko blesav
Pa stvarno ja i malo jesam
Ali sve ima granice svoje
Izrokat ću onog tko otima moje

I da poginem nije mi žao
Ako znam zašto sam pao

Ako treba bit ću gladan
Ali neću biti jadan
Borit ću se dok imam krvi
Ali nedam da me se smrvi

Život je tako bezvredan danas
Niti jedna glava ne misli na nas
Samo su doslijedni u slanju računa
I da njihova mješina bude puna

Dok ljude muče problemi i glad
Oni si stvaraju duhovni sklad
Tu su kupke, saune razne
Pa poslije odmorni o životu bulazne

I da poginem nije mi žao
Ako znam zašto sam pao

Ali polako to kraju ide
I oni slijepi to sada vide
Ova je zemlje ispred zida
A ljudi su crveni od stida

Nešto mora hitno da se mijenja
mora prestati da se kenja
Ljudima treba kruha i rada
i nije bitno onda tko vlada


Kada je trbuh smiren i pun
Kada papica dođe kroz kljun
Onda narod dolazi k svijesti
A pizdarija je ako nema jesti

I da poginem nije mi žao
Ako znam zašto sam pao

Prostitucija duha i pomanjkanje kruha

Počelo je počelo. Ono što je bilo daleko sad je naša surova stvarnost. Narod je trpio, trpio i trpio, i čini se da je popizdio. Sindikat se sprema za ulicu, no koliko je narod stvarno popizdio - to je pravo pitanje. Jer koliko mi uvijek trpjeli, okretali leđa od problema, gurali stvari pod tepih, iznova smo spremni trpjeti još. Mi smo stvarno interesantni ljudi. Nitko nas ne može toliko jebavat koliko mi možemo trpjeti. Cijene svih proizvoda divljaju do ludila, ljudi jedva spajaju kraj s krajem. Više ni ne životare nego životinjare.

I dok se sprema frka zbog očaja u kome se nalazimo, putem medija nam pokušavaju skrenuti pažnju sa ovog stvarnog problema na nešto sporedno. U jeku je akcija protiv pušenja (tko tu kome puši?). Ok - zdravlje nije sporedna stvar nego najbitnija (kako veli stara narodna: kaj ima siromak od toga ak' je betežen?). A priča se na sva zvona o zabrani pušenja, jer nas ono ubija i narod čini nezdravim. Sa svime time se slažem i sve je to točno, ali prije ikakvih zabrana i rezova sve to treba vrlo pametno protresti i povući najbolje i najbezbolnije poteze. Da pušenje ubija -ubija - ali ubija i glad! A u ovom trenutku previše je ljudi gladno. Zato nedajmo da nam se skrene pažnja sa onog bitnog problema o kome ovisi punoća ili praznina našeg trbuha.

Protest na ulicama je nešto što šteti ugledu ove države i nikome ne čini ništa dobro. Ali ako je to jedino rješenje da se nekome otvore oči, onda je to neizbježno i potrebno.

Jer, na žalost, kod nas trenutno vlada prostitucija duha i pomanjkanje kruha.

Novogodišnja čestitka

Novo nam ljeto kuca na vrata
želim vam svima zdravlja i sreće
da budemo skupa svi bolji ljudi
da dobro bude od zla veće.

Darujmo osmjeh na tužna lica
svojom dobrotom i Bogom u sebi
bit će nam svima godina bolja
blaženog mira bit će u tebi.

Naučimo voljet jer ljubav je zlato
sve drugo ima lažan sjaj
da ostane dobro iza svakog
kad jednom dođe svima nam kraj.

Sretnu i uspješnu Novu Godinu želi vam vaš pjesnik!

Svjetlo Božića

Dolazi svjetlo Božića u naše domove.
Budimo ljudi prema drugima.
Slušajmo što nam Isus govori.
Pronađimo Boga što se krije u nama.

Skinimo s lica lažne osmjehe.
Pustimo Božiću da nas ponese.
Otvorimo srca sebi i drugima.
Budimo ljudi prema ljudima.

Oprostimo, jer to je ljudski
i Bog će nam blagoslov dati.
Budimo nesebični, darujmo ljubav
i kad-tad to će Bog da nam vrati.

Božić nije primati nego darovati.
Darovati iskrenost, darovati prijateljstvo,
darovati ljubav,
darovati drugom ono najbolje u sebi.

To je pravi i jedini smisao Božića.
To je svjetlo Božića.

Čestit i blagoslovljen Božić želi vam vaš Brko!

Žene svijeta, ujedinite se!

Od početka svijeta kada je Bog stvorio muškarca i ženu pa sve do današnjih dana žena je bila u podređenom položaju. Žene se vrlo često omalovažava i na njihov račun se zbijaju neslane šale. Ali činjenica je jedna: žena rađa život. Naravno, bez pomoći muškarca toga nebi bilo, ali najveći dio tereta iznosi baš ona. Kroz povijest je važnost žena nemjerljiva. Njihova uloga u odgoju djece, brizi za kućanstvo i svojega muškarca nije im ostavljala vremena da se posvete sebi. Ako bi neka žena slučajno malo i odskočila, muškarci bi se toliko osjetili ugroženi da bi joj automatski, na sve moguće načine, pokušali okaljati ugled. Takvih primjera kroz povijest bilo je mnogo, zato ću navesti samo neke.

Alice Paull, velika žena nesalomljivog duha, u Americi je imala velikih problema zbog svoje angažiranosti. Često je bila fizički i psihički maltretirana, pa čak i zatvarana, zbog svoje borbe za ženska prava. Njezina uloga u borbi za ženska prava je podijelila Ameriku. Pa čak i onaj jako veliki dio žena koji je do tada bio skriven u kutu i nije se usudio izustiti niti riječi, ona je pridobila na svoju stranu. Alice Paull nakon svoje smrti 1977. godine ostavlja ovaj svijet zakinut za jednu veliku osobu.

Prisjetimo se kod nas legendarne, i nikada - pa ni dan danas - dovoljno priznate, velike Marije Jurić Zagorke koja je gazila trnovite staze za žensku ravnopravnost. U ono vrijeme je bila izvrgnuta ruglu muškog dijela populacije. Šikanirana je od strane svojih kolega u Obzoru u kojem je godinama pisala pod pseudonimom jer u ono vrijeme je bilo nemoguće da bi se jedna žena bavila novinarstvom koje je bilo rezervirano samo za muškarce. Ne samo da je ona pisala, nego je to radila i puno bolje od svojih kolega u redakciji. Iza sebe je ostavila veliki broj napisanih članaka, romana, drama i drugih ostalih vrijednih zapisa o tom ružnom vremenu za ženu koja se usudila misliti svojom glavom. Marija Jurić Zagorka bila je i ostala ponoos ženskog roda.

Nikako ne bih smio izostaviti jednu veliku talentiranu ženu koju je pratio hendikep invalidnosti. To je Slava Raškaj, žena koja je bila umjetnica. Slike su izlazile iz njezine široke duše i nadomještale hendikep gluhonijemosti.

Pa zatim Dora Pejačević, glazbeni virtuoz koji se digao iznad svog vremena.

Neka mi oproste sve one velike žene kojih se nisam sjetio a koje su dale svoj obol u borbi za žensku ravnopravnost.

Unazad dvadesetak godina dosta se toga promijenilo u korist žena. Žene su se izdigle iz anonimnosti i postale važan faktor u kreiranju života u svojim sredinama (Europa i Amerika). Ali nije svugdje tako. U muslimanskim zemljama stvari stoje prilično nazadno. Još uvijek je muškarac taj koji ima završnu riječ makar i ne bio u pravu. U nekim zemljama slabo razvijene demokracije još i u današnje vrijeme na ženama se rade nezamislive stvari poput ženskog obrezivanja koje je nešto strašno. U Jordanu se poslije smrti ženina supruga djeca dodjeljuju njegovom bratu. U nekim Afričkim zabitima zarezuju im se usne i uši. Danas žene u Europi sve više zarađuju vlastiti novac pa su sve manje ovisne o muškarcima.

U našoj sredini još uvijek vladaju muškarci, ali ipak na velika vrata dolaze žene. Posebice u razvijenijim sredinama gdje ljudi drže do demokratskih načela. U manjim mjestima je taj problem još uvijek nazočan. Žene su čvrsto vezane uz kuću i njihova uloga je uglavnom da rađaju djecu. Zbog svojega spola i činjenice da su žene, ne dobivaju posao u istoj mjeri kao i muškarci. Ako ga i dobiju onda su plaćene puno manje. U nekim firmama kod rzgovora za zapošljavanje ide se toliko daleko da se žene pita da li misle rađati. U tom slučaju ih se ne prima u radni odnos. Ima i onih koje su radi trudnoće dobile otkaz. Sve to vrlo zorno ukazuje na činjenicu da u našem društvu postoji spolna diskriminacija.

U svakodnevnom životu i razgovoru sa ženama dolazim do zaključka da su one danas jako osvještene i žele u svom životu stvoriti mjesta za neke svoje potrebe osim rađanja i brige za dom. Zato dragi muškarci probajte razumjeti svoje žene, izbjegavajte nasilje. Kako fizičko tako i psihičko, jer upravo te iste žene su vaš cvijet koji treba njegovati. Zapamtite jedno: lijepa riječ otvara i željezna vrata a kamo li ne žensko srce.

Pozdrav svim ženama na ovoj našoj zemaljskoj kugli!

Vaš Brko

Sitna riba

Tko se to igra Boga?
Tko to ima muda da se usudi?
Zar netko od vas licemjeri koji svakog dana ubijate Boga u sebi?

Lako je drugom tražiti mane,
a hrabrost je sebe pogledati u ogledalu.
Jebeni licemjeri i vjernici bez vjere,
takozvani stupovi društva, moralne vertikale,
a u stvari bijednici i hulje.

Skećete pažnju sa sebe i sa vaših bludnih nedjela
tako da upirete prstom u druge.
Svi ste vi dio iste bande krvožedne rulje.

Ali, jebe mi se za vas i bacam rukavicu svima.
Ja i nisam netko. Ja sam samo ona sitna riba.
Ali kako ćete svoje postupke objasniti Bogu?
Vi koji se toliko kunete u njega.

A u stvari, sami se u sebi molite da ne postoji.
Jer ako postoji, vidimo se u paklu.

Sa poštovanjem: Nitko - sitna riba.

Zidovi

U potrazi za istinom i dobrotom nailazimo na zidove.

Na zidove koje grade oni koji se boje radosti i boli života.

Na zidove koje grade oni kojima je ljubav strana.

Ljudi se boje otvoriti svoje srce

jer postaju ranjivi, a ja sam ranjiv stalno.

Moje je srce uvijek otvoreno

i znam da mi je to greška, da bih trebao pametnije.

Ali nikada nisam volio proračunatost,

jer ja sam jednostavno ono što jesam:

čovjek koji voli sve poroke i užitke ovog života

koji baš i nije naklonjen ljudima moga kova.

Ali uvijek sam hodao po rubu

pa bi bilo pičkastičasto da sada cvilim kao dijete.

Zato će moje srce i dalje ostati otvoreno

za svakog tko cijeni ljubav, radost i bol ovog usranog života.

Problem slobode

Problem malog čovjeka postala je sloboda koje sad ima, ili možda nema, dovoljno. Radnici, seljaci, i ostali normalni građani Lijepe naše dobili su ono što su desetljećima priželjkivali - svoju državu.
Međutim problem je u tome što ti isti ljudi u svojoj državi grcaju u glibu siromaštva, zaduženja, netolerancije i iskorištavanja od onog dijela populacije koja je uspjela prigrabiti određeni kapital raznim mutnim makinacijama u vrijeme ratnog vihora kada su ovi prvonavedeni pošteni žitelji svoje države upravo nju branili, doslovno, svojom krvlju na prvim crtama bojišnice.


Danas kad imamo svoju državu u toj istoj državi sve je manje kruha za tog malog čovjeka koji je ucijenjen od strane svojih poslodavaca da radi na rubu egzistencije ili čak ispod toga. Sve je to vrlo žalosno i da situacija postaje sve ozbiljnija i problematičnija u prilog tome govori i to da su strani ulagači opasali svoje mreže oko Lijepe naše i cicaju našu majku do iznemoglosti. A ona jadna napaćena vrišti. Ali ti njezini vriskovi na žalost ne dolaze do ušiju onih koji bi ih trebali čuti ili se možda rade gluhi što mi se ipak čini vjerojatnije. Strani kapital je potreban i u redu ali ne u toj mjeri da se prodavaju ikone našeg gospodarstva i na taj način osiromašuje i ovako već osiromašena zemlja. Na ovim našim prostorima poljoprivreda je oduvijek zauzimala značajno mjesto. Ali sada je spala na tako niske grane da čovjek jednostavno bježi od zemlje a ne k njoj.
Svemu tome je uzrok vođenje krive politike onih ljudi koji vladaju ovom državom bez obzira na stranačke boje.


I kao sol na ranu onda dolaze izbori za koje se troši nemilosrdno šakom i kapom. Stupovi su pretrpani kojekakvim likovima koji nam se smješe sa svojih panoa obečavajući brda i doline. Lijevo , desno ili centar to je sasvim svejedno za malog čovjeka koji ne živi od predizbornih obećanja.


Nama je potrebna čvrsta i bistra vlast koja će pronaći put prema boljem, a ne karijeristi koji se bore za svoje fotelje, a takvih je, na žalost, najviše. I tako na kraju, slobode , čini mi se, ipak imamo u dovoljnoj mjeri ali ono što nam fali da bi u toj slobodi mogli dostojanstveno i slobodno živjeti su radna mjesta, bolje i korektnije plaće, koje omogućavaju zadovoljstvo na licima naših građana. I ono najbitnije , a to je kruh naš svagdašnji.

Žalosne su ove slike

kol'ko vrijedi život danas

kad fijuču meci

i dal' ima ovdje kruha

prijatelju reci.

Ne cijeni se više šljaka

znoj poštenog rada

kud je došla Lijepa naša

na rubu smo glada.

Žalosne su ove slike

što ih život daje

narodu su tanki živci

dokle će da traje.

Žalosne su ove slike

što ih život rađa

dal' je nekom cilj na vrhu

da se narod svađa?

Bijedni crvi pužu stazom

Ubili smo Boga sami

jer smo sjeme zla

svako gleda da zajebe

bolji nisam niti ja.

Niko ruku više neda

bližnjem pored sebe

sve se samo lovom mjeri

drugo se ne jebe.

Bijedni crvi pužu stazom

što je život nudi

kako onda ne bi čovjek

ovdje da poludi.

Bijedni crvi pužu stazom

gaze baš sve sveto

šljakeri su kruha gladni

gledaju u beton.

Hladna juha prije sna

sad je stvarnost naša

a u jutro prije posla

bombica il' čaša.

Klinci su nam puni trave

slijepe su im oči

sve je za nas manje svjetla

dok se gore koči.

Vodimo ljubav bez srama

jer ona je tako čista

ona se rađa u nama

čovjeka čini da blista.

Nemojte skrivati tijela

ona su nama sveta

najljepše igre se vode

na plahtama kreveta.

Spojite sebe sa drugim

iz žara će nastati plam

nek čuju se mirisi tijela

seks nam je Bogom dan.

Volim kad mi se digne

i poleti kao ptica

on traži to meko gnjezdo

što imenom zove se pica.

A kada prsne iz njega

ko vodopad Niagare

cijede se sokovi moji

iz vrha nabrekle kare.

Predivni grmiću sveti

tvoje su usne lijepe

mirise predivne pružaš

koji me jebeno krijepe.

Ne vidim razlog ni jedan

da stidimo mi se ševe

a ako nekom ne paše

ne mora ni da se jebe.

Krvavi snovi

kratka priča


Vrativši se iz rata za Džonija se nije ništa promijenilo. Život mu je bio još gori nego prije. Pun sjebano krvavih snova u ono malo minuta kada bi uopće mogao zaspati. Džoni je bio čovjek široke duše. Vedar naivac koji je neizmjerno vjerovao u ljude. Sve do onog trenutka kada ga ti ljudi nisu doslovno zgazili i njegov ponos provukli kroz blato. Tu počinje priča o onome što bi trebao biti život i sudbina.

Protiv sebe

Džoni je krenuo kad je počelo. Nije ga trebao nitko zvati. On je jednostavno odlučio krenuti sam. Nije imao nikog osim majke koju je jako volio i koja ga je odgovarala od njegove nakane da pođe u rat jer ona je imala samo njega. Bila je udovica već petnaestak godina i Džoni je bio njen svijet. Ali u Džoniju je bio probuđen domoljubni zanos i on jednostavno nije mogao ostati doma i promatrati putem televizora te grozote koje su se događale njegovom narodu. I tako njegova velika duša koja nije poznavala zlo u jednom trenutku je shvatila što sve može učiniti biće kojeg nazivamo čovjek. Nagledao se Džoni svega i svašta u nečemu i sudjelovao. I to je ostavilo nesagledive posljedice. Njegov život u civilstvu zapravo i nije to. Za njega rat još i nije završio a on sam zna da i neće završiti sve do onog trenutka kada prestane disati.

Tamo negdje

Džoni je sa skupinom dragovoljaca u Zagrebu zadužio naoružanje i uniformu. Pod okriljem noći u civilnom kombiju krenuli su u pomoć gradu koji je krvario kao ranjena zvijer ali nije priznavao poraz.

Vukovar zove

Desetak kilometara prije Vukovara zaustavili su kombi i njih osmorica su se samo pogledali bez i jedne jedine riječi. Oni nisu trebali govoriti ništa. Već su putem bili svjesni svoje odluke da se probiju u srce Vukovara pomoći onim ljudima koji ga brane sa toliko žara. Dobro su znali da od njih osam više sigurno neće biti puna ekipa i toga su bili svjesni.

Krv na rukama

Kad su nakon otprilike dva sata stigli nadomak Vukovara osjetili su miris rata. Džoni je tada prvi puta okrvario ruke kao da je već iskusan ratnik a ne običan sanjar koji vjeruje u ljude i bolje sutra. Džoni i njegov kolega Vinko prikradali su se dvojci vojnika te takozvane oslobodilačke vojske koji su im smetali na putu do njihovog cilja. Puzali su po travi do cilja koji je bio od njih udaljen oko trideset metara. Vojnici nisu ni slutili da je za njihove živote već rezervirana karta u vječna lovišta. Stajali su bezbrižno pričajući i ne sluteći opasnost jer tako nešto ne očekuju. Čuo se zvuk granata i metaka jer to je bilo na domak grada. Noć je bila crna i lagano naoblačeno nebo. A Džoni i Vinko u svojoj prvoj akciji u svom vojničkom životu. Iznenada su zaskočili ta dva dobrano pijana vojnika i u sekundi im noževima prerezali vratove kao da se radi o pilićima. I to je bilo to. Nije se više moglo povući. Dali su znak ostalima da priđu i na brzinu razmotre situaciju za dalje. Džoni i Vinko su brisali noževe sa kojih je kapala krv u travu ispod njihovih koljena.

I tu je priči kraj. To su sve informacije koje sam ja dobio od Džonija. Ostalo je njegova povijest koju on drži samo za sebe. Jer pravu istinu o Vukovaru znaju samo njegovi heroji. Slava svakom građaninu i borcu Vukovara koji je utkao djelić sebe u njegovu legendu.

Hvala mom prijatelju Džoniju koji na žalost od nedavno više nije s nama.

martinje