Problem slobode

Problem malog čovjeka postala je sloboda koje sad ima, ili možda nema, dovoljno. Radnici, seljaci, i ostali normalni građani Lijepe naše dobili su ono što su desetljećima priželjkivali - svoju državu.
Međutim problem je u tome što ti isti ljudi u svojoj državi grcaju u glibu siromaštva, zaduženja, netolerancije i iskorištavanja od onog dijela populacije koja je uspjela prigrabiti određeni kapital raznim mutnim makinacijama u vrijeme ratnog vihora kada su ovi prvonavedeni pošteni žitelji svoje države upravo nju branili, doslovno, svojom krvlju na prvim crtama bojišnice.


Danas kad imamo svoju državu u toj istoj državi sve je manje kruha za tog malog čovjeka koji je ucijenjen od strane svojih poslodavaca da radi na rubu egzistencije ili čak ispod toga. Sve je to vrlo žalosno i da situacija postaje sve ozbiljnija i problematičnija u prilog tome govori i to da su strani ulagači opasali svoje mreže oko Lijepe naše i cicaju našu majku do iznemoglosti. A ona jadna napaćena vrišti. Ali ti njezini vriskovi na žalost ne dolaze do ušiju onih koji bi ih trebali čuti ili se možda rade gluhi što mi se ipak čini vjerojatnije. Strani kapital je potreban i u redu ali ne u toj mjeri da se prodavaju ikone našeg gospodarstva i na taj način osiromašuje i ovako već osiromašena zemlja. Na ovim našim prostorima poljoprivreda je oduvijek zauzimala značajno mjesto. Ali sada je spala na tako niske grane da čovjek jednostavno bježi od zemlje a ne k njoj.
Svemu tome je uzrok vođenje krive politike onih ljudi koji vladaju ovom državom bez obzira na stranačke boje.


I kao sol na ranu onda dolaze izbori za koje se troši nemilosrdno šakom i kapom. Stupovi su pretrpani kojekakvim likovima koji nam se smješe sa svojih panoa obečavajući brda i doline. Lijevo , desno ili centar to je sasvim svejedno za malog čovjeka koji ne živi od predizbornih obećanja.


Nama je potrebna čvrsta i bistra vlast koja će pronaći put prema boljem, a ne karijeristi koji se bore za svoje fotelje, a takvih je, na žalost, najviše. I tako na kraju, slobode , čini mi se, ipak imamo u dovoljnoj mjeri ali ono što nam fali da bi u toj slobodi mogli dostojanstveno i slobodno živjeti su radna mjesta, bolje i korektnije plaće, koje omogućavaju zadovoljstvo na licima naših građana. I ono najbitnije , a to je kruh naš svagdašnji.

Žalosne su ove slike

kol'ko vrijedi život danas

kad fijuču meci

i dal' ima ovdje kruha

prijatelju reci.

Ne cijeni se više šljaka

znoj poštenog rada

kud je došla Lijepa naša

na rubu smo glada.

Žalosne su ove slike

što ih život daje

narodu su tanki živci

dokle će da traje.

Žalosne su ove slike

što ih život rađa

dal' je nekom cilj na vrhu

da se narod svađa?