Krvavi snovi

kratka priča


Vrativši se iz rata za Džonija se nije ništa promijenilo. Život mu je bio još gori nego prije. Pun sjebano krvavih snova u ono malo minuta kada bi uopće mogao zaspati. Džoni je bio čovjek široke duše. Vedar naivac koji je neizmjerno vjerovao u ljude. Sve do onog trenutka kada ga ti ljudi nisu doslovno zgazili i njegov ponos provukli kroz blato. Tu počinje priča o onome što bi trebao biti život i sudbina.

Protiv sebe

Džoni je krenuo kad je počelo. Nije ga trebao nitko zvati. On je jednostavno odlučio krenuti sam. Nije imao nikog osim majke koju je jako volio i koja ga je odgovarala od njegove nakane da pođe u rat jer ona je imala samo njega. Bila je udovica već petnaestak godina i Džoni je bio njen svijet. Ali u Džoniju je bio probuđen domoljubni zanos i on jednostavno nije mogao ostati doma i promatrati putem televizora te grozote koje su se događale njegovom narodu. I tako njegova velika duša koja nije poznavala zlo u jednom trenutku je shvatila što sve može učiniti biće kojeg nazivamo čovjek. Nagledao se Džoni svega i svašta u nečemu i sudjelovao. I to je ostavilo nesagledive posljedice. Njegov život u civilstvu zapravo i nije to. Za njega rat još i nije završio a on sam zna da i neće završiti sve do onog trenutka kada prestane disati.

Tamo negdje

Džoni je sa skupinom dragovoljaca u Zagrebu zadužio naoružanje i uniformu. Pod okriljem noći u civilnom kombiju krenuli su u pomoć gradu koji je krvario kao ranjena zvijer ali nije priznavao poraz.

Vukovar zove

Desetak kilometara prije Vukovara zaustavili su kombi i njih osmorica su se samo pogledali bez i jedne jedine riječi. Oni nisu trebali govoriti ništa. Već su putem bili svjesni svoje odluke da se probiju u srce Vukovara pomoći onim ljudima koji ga brane sa toliko žara. Dobro su znali da od njih osam više sigurno neće biti puna ekipa i toga su bili svjesni.

Krv na rukama

Kad su nakon otprilike dva sata stigli nadomak Vukovara osjetili su miris rata. Džoni je tada prvi puta okrvario ruke kao da je već iskusan ratnik a ne običan sanjar koji vjeruje u ljude i bolje sutra. Džoni i njegov kolega Vinko prikradali su se dvojci vojnika te takozvane oslobodilačke vojske koji su im smetali na putu do njihovog cilja. Puzali su po travi do cilja koji je bio od njih udaljen oko trideset metara. Vojnici nisu ni slutili da je za njihove živote već rezervirana karta u vječna lovišta. Stajali su bezbrižno pričajući i ne sluteći opasnost jer tako nešto ne očekuju. Čuo se zvuk granata i metaka jer to je bilo na domak grada. Noć je bila crna i lagano naoblačeno nebo. A Džoni i Vinko u svojoj prvoj akciji u svom vojničkom životu. Iznenada su zaskočili ta dva dobrano pijana vojnika i u sekundi im noževima prerezali vratove kao da se radi o pilićima. I to je bilo to. Nije se više moglo povući. Dali su znak ostalima da priđu i na brzinu razmotre situaciju za dalje. Džoni i Vinko su brisali noževe sa kojih je kapala krv u travu ispod njihovih koljena.

I tu je priči kraj. To su sve informacije koje sam ja dobio od Džonija. Ostalo je njegova povijest koju on drži samo za sebe. Jer pravu istinu o Vukovaru znaju samo njegovi heroji. Slava svakom građaninu i borcu Vukovara koji je utkao djelić sebe u njegovu legendu.

Hvala mom prijatelju Džoniju koji na žalost od nedavno više nije s nama.